Prof. dr. sc. Alan Uzelac

Ako je arbitražni ugovor kamen temeljac svake prave arbitraže, onda bi se moglo reći da je pitanje oblika arbitražnog ugovora kamen spoticanja domaćeg i svjetskog arbitražnog zakonodavstva. Od polovice XX. stoljeća do danas, norme koje određuju formalne uvjete za ugovore o arbitraži doživljavale su intenzivnu metamorfozu – metamorfozu koja ni do danas nije završena. Ovaj rad, nastavljajući se na nekoliko prije objavljenih autorovih radova o istoj temi, u prvom je redu posvećen analizi aktualnog arbitražnog prava. Sustavno i detaljno prikazuje se sadržaj odredbe čl. 6. Zakona o arbitraži iz 2001. (ZA), koji se tumači u svjetlu pripremnih radova na reformi hrvatskog arbitražnog prava, komparativnih uzora i raspoložive sudske i arbitražne prakse. U tom kontekstu, posebna je pozornost posvećena suodnosu domaćeg prava s glavnim uzorom nove reforme – UNCITRAL-ovim Model zakonom o međunarodnoj trgovini iz 1985. (UML). Kako upravo u pogledu forme arbitražnog sporazuma taj akt danas, prema mišljenju samog UNCITRAL-a, više ne zadovoljava potrebe arbitražne prakse, reforma hrvatskog arbitražnog prava koincidirala je s nastojanjima da se revidira tekst art. 7. UML, a dijelom je i anticipirala rezultate tih nastojanja, koji do kraja 2005. još nisu bili okončani. Ovaj rad zato posebno obrađuje relevantna nova kretanja od donošenja ZA te pokušava sustavno, u komparativnoj perspektivi evaluirati aktualne odredbe domaćeg prava o pisanom obliku kako bi odgovorio na pitanje o njihovoj prikladnosti i potrebi njihova usklađivanja s aktualnim trendovima.

Ključne riječi: arbitražni ugovor, forma ugovora, Zakon o arbitraži, UNCITRAL