Ulrich Drobnig 

 

 

Članak razmatra praksu sudova i arbitražnih sudova prilikom računanja kamata u međunarodnoj trgovini. Središnji pravni temelj za međunarodnu trgovinu robom, Konvencija o međunarodnoj prodaji robe iz 1980 (CISG), ne rješava to pitanje jer čl. 78 i čl. 84. st. 1. određuju načelnu obvezu za obračunavanje kamata, ali ne daju pravila o visini kamatne stope. Čl. 7. st. 2. CISG-a nudi dva načina popunjavanja takvih pravnih praznina: odlučivanje temeljem osnovnih načela na kojima se temelji Konvencija ili primjena pravila međunarodnog privatnog prava.
Sudska praksa sedam europskih zemalja (Njemačke, Finske, Italije, Hrvatske, Nizozemske, Austrije i Švicarske) pokazuje da se najčešće prihvaća kolizijskopravno rješenje, a samo francuski sudovi primjenjuju francusko pravo kao lex fori pri određivanju kamatne stope. U Sjedinjenim Državama, samo je u nekoliko odluka prihvaćeno kolizijskopravno rješenje, koje u Europi dominira. Bilo bi najjasnije proširiti doseg autonomije stranaka kamatnu stope u kupoprodajnim ugovorima. Slijedom toga, kada ne bi bilo izbora stranaka, primijenio bi se ugovorni statut s objektivnim poveznicama – karakterističnom činidbom, tj. pravom prodavatelja.
Članak ukazuje da postoji pet načina određivanje visine kamata u arbitražnoj praksi. U otprilike 23% pravorijeka se kamatna stopa određuje pomoću ugovornog statuta, što se gotovo nikad detaljnije ne obrazlaže. Neki arbitražni sudovi primjenjuju pravo mjesta arbitražnog postupka kao lex fori. Otprilike tucet pravorijeka određuje kamatnu stopu bilo prema pravu sjedišta vjerovnika bilo prema mjestu plaćanja. Ipak, u arbitražnoj praksi preteže određivanje kamatne stope temeljem ugovorne valute pred svim drugim metodama jer je kamatna stopa usko vezana za određenu valutu.

Ključne riječi
kamate; kupoprodajni ugovor; čl. 78. CISG-a; popunjavanje praznina; ugovorni statut; lex fori; ugovorna valuta

 

Puni tekst članka dostupan na