• 10. 06. 2024.
• 24. 06. 2024.
• 08. 07. 2024.
• 26. 08. 2024.
• 09. 09. 2024.

1. Vesna Radovčić; Pravni aspekti u učenjima antičke retorike; Pravni fakultet u Zagrebu (2004), str
2. Miroslav Beker; Kratka povijest antičke retorike: s odabranim ulomcima iz antičkih tekstova; ArTresor naklada (1997), str
3. Sreten Petrović; Retorika: Teorijsko i istorijsko razmatranje; Gradina (1975), str
4. Matej Hriberšek; Antologija antičnega govorništva: Lisija, Izokrat, Demosten, Ciceron, Evmenij; Študentska Založba (2001), str. 245-314
5. George A. Kennedy; Classical rhetoric and its christian and secular tradition from sncient to modern times; The University of North Carolina Press (1999), str
6. George A. Kennedy; The Art of Rhetoric in the Roman World 300 B.C. - A.D. 300; Princeton University Press (1972), str

1. Aristotel; Retorika; Naprijed (1989), str. XI-XXXVII
2. M. T. Ciceron; O govorniku; Matica hrvatska (2002), str. 5-25
3. M. F. Kvintilijan; Obrazovanje govornika; Veselin Masleša (1985), str. 5-34
4. Manfred Fuhrmann; Die antike Rhetorik; Artemis Winkler (2003), str
5. Gert Ueding, Bernd Steinbrink; Grundriss der Rhetorik: Geschichte - Technik - Methode; Metzler, J B (2011), str
6. M. L. Clarke; Rhetoric at Rome: A Historical Survey; Cohen and West (1953), str
7. M. T. Cicero; Murder Trials; Penguin Books (1986), str
8. M. T. Cicero; Selected political speeches of Cicero; Penguin Books (1986), str

Budući da je u znanosti općeprihvaćen nedvojbeni utjecaj retorike (u značenju samostalne, uvjetno rečeno znanstvene, discipline o govorništvu) na rimsko pravo kao i na prava srednjovjekovne i novovjekovne epohe (ne samo europsko-kontinentalnog, nego i anglosaksonskog pravnog kruga), predmet ovog izbornog predmeta odnosi se na prikaz retorike kao vještine odnosno umijeća (grč. techne, lat. ars) uvjeravanja (ili nagovora) govorom na prikladan način, te na određenje razmjera i načina utjecaja izvornih (antičkih) retoričkih učenja, točnije rečeno najvažnijih segmenata njihovog pravnog sloja, na razvoj prava i pravne znanosti. Stoga se nastavni program predmeta sastoji se od dva dijela:
I) Pregleda povijesnog razvoja retorike s težištem na logičkom (argumentativnom) sloju
II) Pregleda sustava antičke retorike
U okviru prvog dijela nastavnog programa materija se izlaže na slijedeći način:
1) Rođenje i sustavna izgradnja retorike u antičkoj Grčkoj
Začeci razvoja retorike na Siciliji u prvoj polovini 5.st.pr.n.e. (retoričari Tizija i Koraks u Sirakuzi); prenošenje na Atiku u drugoj polovini 5.st.pr.n.e. (tradicionalna, konceptualna i tehnička retorika); daljnji razvoj u sofističkom okružju (Protagora, Gorgija, Izokrat). Opseg i karakter obrađene problematike (dva osnovna pravca u retorici: uspješnost prije svega; istina kao glavni cilj i ideal retorike).
Platonov polemički odnos prema dotadašnjem određenju retorike. Kritika sofističke (erističke) govorničke prakse i teorije (u dijalozima Sofist, Protagora, Gorgija i Fedar). Pokušaj zasnivanja nove retorike kao znanosti istinitog govorenja odnosno episteme u platonovskom smislu (u dijalogu Fedar).
Aristotelova težnja spajanja sofističke rafiniranosti s Platonovim naglaskom na retorici u službi istine. Aristotelov sistemski spis Retorika - pokušaj utemeljena retorike kao posebnog umijeća (techne), srodnog dijalektici. Aristotelovo tumačenje pojma techne. Aristotelovi logički spisi (pod skupnim nazivom Organon) i shvaćanje dijalektike kao logike nižeg ranga (logica minor). Podređenost sustava izloženog u spisu Retorika (dokazi, stil, raspored) njegovoj koncepciji retorike kao grane dijalektike. Pridavanje stožernog mjesta logičkim (dijalektičkim) sredstvima uvjeravanja (uz kompromisno uvrštavanje sredstava psihološke i etičko-psihološke prirode) među retoričkim, tzv. tehničkim dokazima. Određenja mjesta i uloge usko pravnih, sudskih dokaza (tzv. atehnički dokazi).
Retorički udžbenik Hermagore iz Temna (2.-1. st.pr.n.e.)-- nadopuna i korekcija Aristotelovog retoričkog sustava. Težište na sudskom govorništvu i logičkim sredstvima uvjeravanja; prva sustavna obrada (klasifikacija) tipičnih sudskih spornih pitanja (grč. stazeis; lat. status). Koncepcija statusa kao centralne točke argumentacije; selekcija dokaza prema različitim tipovima statusa - začetak izgradnje pojma relevantnosti dokaza. Potpuna zapostavljenost usko pravnih, sudskih dokaza.
2) Recepcija retorike u republikanskom Rimu i njen razvoj u doba carstva
Recepcija Hermagorina retoričkog sustava u prvim rimskim retoričkim spisima: Rhetorica ad Herrenium nepoznatog autora i De inventione mladog Cicerona (oba s početka 1.st.pr.n.e.).
Ciceronovi retorički spisi kao sinteza Aristotelova i Hermagorina retoričkog sustava. Ciceronov razvojni put kao teoretičara govorništva: težište na tehničkoj strani govorništva u De inventione; isticanje filozofskih (etičkih), psiholoških i drugih aspekata govorništva u De oratore i Orator; ponovno isticanje logičkog sloja u Topica. Klasifikacije i teoretska obrada tipičnih, sudskih spornih pitanja (status) u navedenim spisima. Teoretska obrada dokaznih sredstava; recepcija aristotelovske divizije dokaza na tehničke i atehničke u De oratore; pokušaj teoretske razrade ove divizije u Topica i to putem izgradnje (užim vezivanjem uz Aristotelovu dijalektiku) višeg pojma argumentum.
Retorički spisi carskog razdoblja i obrada (bez bitnih inovacija) dokazne odnosno argumentativne problematike. Kvintilijanov opsežni retoričko-pedagogijski spis Institutio oratoria (kraj 1.st.n.e.) kao pokušaj jačeg oslanjanja na rimsko pravo prilikom koncepcije sudskih dokaza (probationes inartificiales nasuprot probationes artificiales). Tzv. rhetores Latini minores (2.-4.st.) kao puki prijenosnici Ciceronova i Kvintilijanova retoričkog učenja o argumentaciji. Grčki retoričar Hermogen iz Tarsa (2.st.) i razrada Hermagorina učenja o statusima (novost predstavlja učenje o tzv. capitula).
3) Grčka i latinska retorika u srednjem vijeku
Važnost retorike u naobrazbi viših članova srednjovjekovnog društva: održavanje retoričke odnosno retoričko-dijalektičke tradicije u kasnoantičkim (bizantskim) i srednjovjekovnim didaktičko-enciklopedijskim spisima (Marcijan Kapela, Kasiodor, Boetije, Izidor Seviljski); preuzimanje distinkcije između tehničkih i atehničkih dokaza u kvintilijanskoj terminološkoj varijanti (probationes artificiales i probationes inartificiales).
Recipročni utjecaji između retorike, dijalektike i postupovno-pravne znanosti u sferi učenja o argumentaciji tijekom razdoblja renesanse odnosno visokog srednjeg vijeka; klasicistička retorika (17.-18. st.) i potiskivanje retoričko-dijalektičke tradicije pod utjecajem kartezijanizma u filozofiji (Descartes, Hobbes, Locke, Vico, Hume, Kant); glavne europske rasprave o retorici u 18.st. (Ward, Sheridan, Lawson, Smith, Cambell, Blair, Whately) te prve američke knjige o retorici.
4) Retorika i moderno doba
Retorički preporod kao pokušaj oživljavanja retoričkih studija u 20. st. (manifest: New Rhetorics iz 1967) zbog nužnosti življenja u najretoričkijem od svih vremena; nastanak novoretoričke škole (Richards, Burk, Perelman, Olbrechts-Tytec) i njezina izgradnja nove, neklasične teorije o retorici; Perelmanov pokušaj utemeljenja opće teorije argumentacije na tradicijama antičke retorike odnosno topike (Aristotelove), pri čemu razlikuje argumentaciju od formalnog dokaza (argumenti: kvantitativni, kvalitativni i oni koji pomažu pri raspoznavanju i ostvarenju učinka). Kritičke teorije 20. st. (semiotika, strukturalizam, marksizam, anglo-američka nova kritika, novi historicizam).
U okviru drugog dijela nastavnog programa izlaže se pregled sustava retorike - kako na teorijskoj razini sadržanoj u najznačajnijim retoričkim spisima (Aristotela, Cicerona, Kvintilijana) tako i na praktičnoj razini sadržanoj u pojedinim (prvenstveno Ciceronovim) sudskim govorima (In Verrem; Pro Cluentio; Pro Sex. Roscius Amerino; Pro Murena i dr.) - prema sljedećem rasporedu tema:
1) Zadaće govornika (officia oratoris) odnosno stadiji stvaranja govora: inventio - dispositio (ordo naturalis i ordo artificialis) - elocutio (aptum ili decorum; latinitas; perspicuitas; genera dicendi) - memoria - pronuntiatio actio
2) Predmet govora (materia; intellectio) i vrste govorništva (genus deliberativum- genus demonstrativum - genusiudiciale)
3) Dijelovi govora (partes orationis): exordium (proemium ili principium; insinuatio) - narratio (propositio; digressio) - probatio (ili argumentatio) - confirmatio i confutatio - peroratio (enumeratio; delectare, movere)
4) Vrste dokaza (probationes inartificiales i probationes artificiales) i njihova nalazišta (loci /ili topoi/ a persona i loci a re)
5) Funkcionalni učinci govora: docere i probare; delectare i conciliare; movere i concitare
6) Stil govora odnosno vrste govorničkih ukrasa (ornatus): kod pojedinačnih riječi (ornatus in verbis singulis) - antiquitas, fictio i verbum translatum; kod rečeničnih sklopova (ornatus in verbis coniunctis) - figurae verborum, figurae sententiae, compositio
7) Vježbanje govorništva (exercitatio)