Kako se pravno uređuje odvijanje zračnog prometa između dvije države?

Od početaka zrakoplovstva države su sklapale dvostrane ugovore (sporazume) o zračnom prometu, kojima su uređivale pojedina pitanja odvijanja zračnog prometa između njihovih teritorija. Čikaška konvencija (1944.), koje su skoro sve svjetske države stranke, ne uređuje to pitanje. Zbog nepostizanja sporazuma o pitanju zračnih sloboda, uz Čikašku konvenciju donesena su dva samostalna sporazuma, koja uređuju pitanja odvijanja zračnog prometa između država stranaka tih sporazuma. Sporazumom o provozu u međunarodnom linijskom zračnom prometu (skr. IASTA) države stranke (njihovi zračni prijevoznici) međusobno dozvoljavaju korištenje prve i druge zračne slobode. Sporazumom o međunarodnom zračnom prijevozu (skr. IATA) uređeno je korištenje komercijalnih zračnih sloboda – treće, četvrte i pete – među državama strankama tog sporazuma. Međutim, kako je tek 11 država ratificiralo ovaj sporazum, on praktično nema važnost u uređivanju zračnog prometa.

I dalje najzastupljeniji način uređivanja zračnog prometa između dvije države jest dvostrani sporazum. On se javlja u mnogo varijanti, od vrlo restriktivne u kojoj se promet ograničava u pogledu kapaciteta, designacije prijevoznika i određivanja cijena prijevoza, do vrlo liberalnih, u kojima je prijevoznicima ostavljeno da sami, vodeći se zahtjevima tržišta, određuju rute na kojima će obavljati prijevoz, učestalost letova i cijenu. Tri su modela dvostranih ugovora o zračnom prometu obilježila razvoj međunarodnog zračnog prometa – Bermudski sporazum, Drugi bermudski sporazum i Open skies sporazum.

Osim dvostranih ugovora, u raznim dijelovima svijeta razvio se i trend višestranih - regionalnih sporazuma. Iako i ovi sporazumi u osnovi slijede obrazac dvostranih sporazuma, njihova specifičnost je upravo to višestranačje, koje omogućuje jednostavnije uređenje odnosa u zračnom prometu između većeg broja država (umjesto cijele „mreže“ dvostranih sporazuma). Najpoznatiji, ali specifičan, primjer ovog trenda predstavlja Europska unija. Prema pravu EU, stvaranjem jedinstvenog zračnog tržišta područje svih država članica EU postalo je unutarnje tržište, a sav zračni promet koji se odvija između bilo koje dvije točke unutar EU smatra se domaćim prometom. Time je prestala potreba za dvostranim sporazumima između država članica EU.