Franšize se mogu promatrati u širem i u užem smislu. U širem smislu, franšiza je svako ograničenje osigurateljeve obveze naknade štete odnosno isplate osiguranog iznosa. Franšize u širem smislu dijelimo na:
A) kvalitativne franšize – osigurateljeva je obveza ugovorom ograničena na način da su iz pokrića isključene neke vrste šteta; i
B) kvantitativne franšize (franšize u užem smislu) – ugovorom se ne isključuje pokriće neke vrste šteta nego se određuje iznos ili postotak od iznosa štete do kojeg iznosa šteta nije nadoknadiva iz osiguranja (snosi je osiguranik).
Kvantitativne franšize dijele se u dvije vrste:
B1) odbitne franšize – osiguranik snosi svaku štetu do ugovorenog iznosa te franšize. Osiguratelj je obvezan nadoknaditi samo iznos pretrpljene štete koji premašuje ugovorenu odbitnu franšizu. Ako je, npr. šteta 150 000 a ugovorena odbitna franšiza 50 000, naknada iz osiguranja koju osiguratelj mora isplatiti iznosit će 100 000. U ovom primjeru je odbitna franšiza izražena u apsolutnom iznosu. Ona može biti izražena i u postotku (uobičajeno u postotku od osigurane svote ili od vrijednosti predmeta osiguranja); i
B2) integralne franšize – osiguranik snosi štetu u cijelosti ako visina nastale štete nije premašila ugovoreni iznos integralne franšize. Međutim, ako visina štete premaši ugovoreni iznos te franšize, osiguratelj U CIJELOSTI nadoknađuje štetu. Npr. uzmimo da je ugovorena integralna franšiza u iznosu od 100 000. Nastala je šteta u iznosu od 99 000. Štetu u cijelosti snosi osiguranik i osiguratelj uopće nije u obvezi isplate naknade. Da je u slučaju istog iznosa ugovorene integralne franšize šteta iznosila 101 000, tada bi osiguratelj bio u obvezi nadoknaditi cjelokupnu štetu i isplatiti osiguraniku 101 000. I iznos integralne franšize može biti izražen u apsolutnom iznosu (kao u danom primjeru) ili u postotku.
Osnovna je svrha primjene franšize da motivira osiguranika na poduzimanje preventivnih mjera (povećana briga za predmet osiguranja) te da se iz osiguranja isključe male štete («bagatelne štete») ili štete koje su posljedica normalnog gubitka. Osim toga, ponekad su troškovi procjene štete neadekvatno visoki u odnosu na visinu štete. Upravo sustav franšiza omogućava da se u takvim slučajevima ni ne pokreće «mehanizam» isplate iz osiguranja jer to ne bi imalo ekonomskog opravdanja a za osiguranika to ne predstavlja osobit gubitak. Osiguratelji redovito stimuliraju osiguranika na ugovaranje što većeg udjela u šteti (što više franšize) tako da «u zamjenu za franšize» značajno snize iznos premije osiguranja.
Osim kod ugovora o osiguranju, franšize s istim smislom susrećemo i kod nekih drugih ugovora, npr. kod ugovora o prijevozu putničke prtljage morem gdje postoje franšize u pogledu odgovornosti prijevoznika za štetu na putničkoj prtljazi, odnosno na vozilima (čl. 622. PZ).
Podrobnije o franšizama: Drago Pavić, Pomorsko imovinsko pravo, Književni krug, Split, 2006., str. 465.-466.; Rječnik osiguranja, Masmedia, Zagreb, str. 1997., str. 101.-102; Ivo Grabovac: Enciklopedija pojmova pomorskog prava, Književni krug, Split, 1991., str. 148.-149.