Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću
za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Nevenka Šernhorst,
predsjednica Vijeća, te suci Marko Babić, Slavica Banić, Mario Jelušić,
Antun Palarić i Aldo Radolović, članovi Vijeća, u postupku koji je
ustavnom tužbom pokrenuo B. K., kojeg zastupa skrbnica N. Š. iz Z., a
koje zastupaju odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda R., Ž. & V.
iz Z., na sjednici održanoj 20. siječnja 2010. godine, jednoglasno je
donio
O D L U K U
I. Ustavna tužba se usvaja.
II.
Ukida se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj:
Us-11092/2001-12 od 16. ožujka 2006. te se predmet vraća Upravnom sudu
Republike Hrvatske na ponovni postupak.
III. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".
O b r a z l o ž e n j e
1. Ustavna
tužba podnijeta je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj:
Us-11092/2001-12 od 16. ožujka 2006., kojom je odbijena podnositeljeva
tužba podnesena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko
osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO), Središnje službe u Zagrebu klasa:
140-04/01-01, ur.broj: 341-99-03/1-01-6580, broj spisa:133536 od 25.
rujna 2001.
Navedenim rješenjem odbijena je žalba podnositelja
izjavljena protiv rješenja HZMO, Područne službe u Zagrebu broj: 165643
od 4. travnja 2001., kojim je podnositelju određena isplata mirovina od
1. kolovoza 1998. do 31. srpnja 1999., a odbijen je njegov zahtjev za
isplatu mirovina za razdoblje od 1. rujna 1991. do 30. lipnja 1998.
2.
Podnositelj smatra da su mu presudom Upravnog suda Republike Hrvatske i
rješenjima nadležnih upravnih tijela povrijeđena ustavna prava zajamčena
člankom 14. stavkom 2. i člankom 57. Ustava Republike Hrvatske.
U ustavnoj tužbi podnositelj navodi da je
djelomično lišen poslovne sposobnosti pravomoćnim rješenjem Općinskog
suda u Zagrebu broj: R1-49/82 od 30. prosinca 1985., a rješenjem istog
suda broj: R1-987/01 od 25. studenoga 2002. potpuno je lišen poslovne
sposobnosti i pod skrbništvom je Centra za socijalnu skrb. Stoga, kako
navodi, nije niti mogao sam poduzimati pravovaljane radnje prema HZMO-u,
odnosno obavijestiti HZMO o okolnostima iz članka 87. stavka 2. Zakona o
mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98., 127/00., 59/01.
i 109/02., u daljnjem tekstu: ZOMO). Navodi da je mirovina uvijek bila
isplaćivana na ruke njegovog skrbnika, Lj. Z., socijalne radnice Centra
za socijalni rad u P., koja je 31. kolovoza 1991. napustila Republiku
Hrvatsku te mu od tada mirovina nije isplaćivana. Smatra da, bez obzira
što je promijenio ulicu stanovanja i bez obzira što je došlo do promjene
skrbnika, mirovina je trebala biti isplaćivana nadležnom Centru za
socijalnu skrb. Ističe da je cijelo vrijeme ostvarivanja prava na
mirovinu bio prijavljenog prebivališta u Zagrebu, a da je 1993. godine
promijenio samo ulicu prebivališta, dok je mjesto ostalo isto. Smatra da
se članak 87. stavak 2. ZOMO-a nije mogao primijeniti u njegovom
slučaju.
Predlaže ustavnu tužbu usvojiti, ukinuti osporenu
presudu Upravnog suda Republike Hrvatske i upravne akte te vratiti
predmet HZMO-u na ponovno odlučivanje.
Ustavna tužba je osnovana.
3. U
postupku, koji je prethodio ustavnosudskom, utvrđeno je da je rješenjem
HZMO, Područne službe u Zagrebu od 15. listopada 1978. podnositelju
ustavne tužbe priznato pravo na invalidsku mirovinu. Za podnositelja,
kao osobu pod starateljstvom, mirovinu je od 1983. primala Lj. Z.,
socijalna radnica Centra za socijalni rad u P. sve do 31. kolovoza 1991.
kad je napustila Republiku Hrvatsku i od tada mirovina podnositelju
nije isplaćivana. Nadalje, utvrđeno je da je Centar za socijalnu skrb u
Zagrebu rješenjem klasa: UP/I-552-02/99-01/37, ur.broj:
381-122-08/15-99-2 od 13. srpnja 1999. imenovao podnositelju za novog
skrbnika N. Š., a 23. srpnja 1999. podnesen je zahtjev za isplatu
dospjelih, a neisplaćenih iznosa mirovine (razdoblje od 1991. do 1998.).
U obrazloženju prvostupanjskog rješenja navodi se
da, s obzirom da korisnik mirovine, a ni nadležni Centar za socijalnu
skrb preko skrbnika nisu u razdoblju od rujna 1991. do srpnja 1999.
dojavili promjenu prebivališta korisnika mirovine na koje bi mu se mogla
isplaćivati mirovina, odlučeno je u skladu s odredbama članka 87.
stavka 2. ZOMO. Drugostupanjsko upravno tijelo osporenim rješenjem
potvrdilo je valjanost navedenog prvostupanjskog rješenja te odbilo
žalbu kao neosnovanu.
Prema članku 87. stavku 1. ZOMO, mirovine i ostala
novčana primanja iz mirovinskog osiguranja utvrđuju se u mjesečnoj
svoti i isplaćuju unatrag. Prema stavku 2. tog članka Zakona, dospjela
primanja iz stavka 1. tog članka, koja nisu isplaćena zbog okolnosti
koje je izazvao korisnik primanja, kao što je nedostavljena obavijest o
promjeni adrese, nedostavljena potvrda o životu i obnovljena punomoć i
dr., mogu se naknadno isplatiti najviše za 12 mjeseci unatrag,
računajući do dana podnošenja zahtjeva za isplatu.
Upravni sud u obrazloženju osporene presude navodi
da s obzirom na činjenično stanje u konkretnom predmetu, dan podnošenja
zahtjeva, kao i činjenicu da podnositelj prima mirovinu od 1. kolovoza
1998., a imajući u vidu odredbu članka 87. stavka 2. ZOMO-a, nema
zakonske mogućnosti da se zahtjevu podnositelja udovolji i utvrdi pravo
na isplatu mirovine za razdoblje od 1. rujna 1991. do 30. lipnja 1998.
Upravni sud ističe da se prema navedenoj zakonskoj odredbi dospjela
primanja mogu isplatiti najviše za 12 mjeseci unatrag, a kako je za
podnositelja zahtjev podnesen u srpnju 1999., dok mu se mirovina
isplaćuje od kolovoza 1998., nije bilo temelja za drugačije odlučivanje.
Prema stajalištu Upravnog suda, "prigovor tužitelja da je djelomično lišen poslovne sposobnosti, nije odlučan za rješavanje o mirovinskim primanjima tužitelja".
4. Ocjenjujući
razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava,
Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Upravnog suda Republike
Hrvatske i rješenjima HZMO-a podnositelju povrijeđeno ustavno pravo
jednakosti pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Analizom navoda ustavne tužbe, dokumentacije koja
joj prileži te uvidom u spis predmeta, razvidno je da je podnositelj
pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Pakracu broj: R1-49/82 od 30.
prosinca 1985. bio djelomično lišen poslovne sposobnosti i utvrđeno mu
je neposredno skrbništvo Centra za socijalni rad u P. Prema tom
rješenju, za skrbnika mu je bila postavljena Lj. Z., socijalna radnica
Centra za socijalni rad u P.
U obrazloženju prvostupanjskog rješenja HZMO-a od 4. travnja 2001. navodi se da je za podnositelja mirovinu primala Z.
Lj., socijalna radnica Centra za socijalni rad P. (...) do 31.8.1991.
kada je napustila R. Hrvatsku te se od tada mirovina nije isplaćivala.
5. Iz
navedenog je razvidno da je podnositelj ustavne tužbe bio pod
neposrednim skrbništvom nadležnog Centra za socijalnu skrb, a djelatnica
tog Centra, kao njegova skrbnica, primala je mirovinu u njegovo ime.
Međutim, činjenica da je skrbnica dana 31. kolovoza 1991. napustila
Republiku Hrvatsku ne može biti razlog za prestanak prava podnositelja s
osnove njegovog djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti. To se odnosi i
na ostvarivanje prava na mirovinu.
Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom
slučaju je riječ o propustima nadležnih državnih tijela socijalne skrbi i
mirovinskog osiguranja. Naime, kad je od 1. rujna 1991. mirovina
prestala biti isplaćivana skrbnici - socijalnoj radnici Centra za
socijalni rad u P., HZMO je bio u obvezi o tome obavijestiti taj Centar
te zajedno s tim Centrom utvrditi način isplate mirovine podnositelja,
uključivo i isplatu samom Centru budući da skrbništvo nad podnositeljem
nije prestalo. S druge strane, Centar za socijalni rad u P. trebao se
brinuti o pravima i interesima osoba pod njihovim skrbništvom, osobito u
slučaju osoba lišenih poslovne sposobnosti.
6. Ustavni
sud, stoga, smatra da u konkretnom slučaju Upravni sud Republike
Hrvatske nije postupio sukladno svojoj ustavnoj zadaći, propisanoj
člankom 19. stavkom 2. Ustava, kojim je zajamčena sudska kontrola
zakonitosti akata tijela državne uprave.
Pogrešan je, naime, zaključak Upravnog suda da
djelomično lišenje poslovne sposobnosti podnositelja nije odlučno za
ostvarivanje njegovih prava iz mirovinskog osiguranja, osobito u slučaju
kad se novčano primanje iz tog osiguranja ne isplaćuje podnositelju,
već njegovom skrbniku - djelatniku nadležnog državnog tijela za
socijalnu skrb.
Upravni sud je osporenom presudom potvrdio
zakonitost primjene članka 87. ZOMO-a u upravnom postupku, učinivši na
taj način odgovornim podnositelja zato što se sam nije pobrinuo za
nastavnu isplatu svoje mirovine, koja je prestala odlaskom socijalne
radnice iz Republike Hrvatske. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda,
eventualna promjena prebivališta samog podnositelja nije odlučna za
ostvarivanje prava na isplatu njegove invalidske mirovine budući da se
zbog lišenja poslovne sposobnosti nalazi pod skrbništvom te ima skrbnika
koji je, pored ostalog, ovlašten i za primanje njegove mirovine.
Slijedom navedenog, ocjenjujući da se pravna
stajališta, navedena u osporenoj presudi Upravnog suda Republike
Hrvatske, kao i u osporenim upravnim rješenjima, ne zasnivaju na
ustavnopravno prihvatljivoj primjeni i tumačenju mjerodavnog
materijalnog prava, Ustavni sud prihvatio je navode podnositelja da mu u
konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena
člankom 14. stavkom 2. Ustava.
S obzirom na utvrđenje
navedene povrede ustavnog prava, Ustavni sud nije razmatrao ostale
povrede ustavnih prava na koje podnositelj u svojoj ustavnoj tužbi
ukazuje.
7.
Napominje se da je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u presudi
X protiv Hrvatske (zahtjev broj: 11223/04) od 17. srpnja 2008., u kojem
predmetu je zaštitu prava također tražila poslovno nesposobna osoba,
kao mjerodavno međunarodno pravo uzeo u obzir i "Načela pravne zaštite
nesposobnih odraslih osoba", Preporuka Vijeća Europe br. R (99) 4 od 23.
veljače 1999. Istaknuto je "Načelo 2 - Fleksibilnost u pravnome odgovoru", u kojem se u točki 1. navodi:
"1. Mjere zaštite i ostale pravne mjere koje
postoje radi zaštite osobnih i ekonomskih interesa nesposobnih odraslih
osoba trebaju biti dovoljno opsežne ili fleksibilne kako bi se osigurao
odgovarajući pravni odgovor na različite stupnjeve nesposobnosti i na
razne situacije. (...)".
8. Slijedom
navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu
Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99., 29/02. i 49/02. -
pročišćeni tekst), odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove odluke,
a točka III. izreke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona o Ustavnom
sudu Republike Hrvatske.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Broj: U-III-2522/2006
Zagreb, 20. siječnja 2010.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
mr. sc. Nevenka Šernhorst, v. r.